Pisanje o onoj vrsti društvenih i kreativnih djelatnosti koja se u hrvatskom jeziku i kulturi već tradicionalno označava pojmom ‘dizajn’ zapravo nije jednostavno. Ali je ponekad lijepo i inspirativno, punih pluća dojmova i s poticajnim mislima. Tako je obično kada nešto napišem o radovima tandema bilić_müller o kojima, danas, više niti nisam sklon misliti u uobičajenim okvirima termina ‘dizajn’. U većem dijelu ovog teksta pojavljivat će se osobni ton, govor u prvom licu, dosta osobnih sjećanja i reminiscencija. Također, moguće je da će biti i tvrdnji koje će zvučati pomalo nekritično, ali drukčije, naprosto, nije moguće. To stoga jer djevojke poznam već vrlo dugo, još otkako sam ih ponekad sretao u predavaonicama na Studiju dizajna u Zagrebu, gdje su studirale pa naposljetku i uspješno diplomirale.
I tako sada sjedim u svojem kabinetu na istom tom Studiju dizajna, uz blagi cappuccino, subota je poslijepodne, zimska ali sunčana, s velikim zalaskom sunca, koji se više osjeća negoli vidi, kao na ovitku onog vinila Sabato pomeriggio Claudia Baglionia. Naravno, bilo bi ljepše sada biti negdje na obali, ali zadatak kojeg sam se primio odgovoran je i težak. Nikada nisam mislio da ću morati pisati ovakav tekst o njih dvije, o ‘curama’ kako ih kolokvijalno pozna cijelo moje društvo. Naravno da sam naveden svim tim asocijacijama već namjestio iTunes da reproducira talijanske kancone, toliko da stvori podlogu za nastanak ovog teksta.
Njih dvije i ja smo još dok su studirale počeli raditi nešto zajedno, a početak je bio, ako me sjećanje dobro služi, njihova suradnja na projektu z_kult – interaktivnom vodiču kroz kulturu Zagreba, koji sam skupa s Daliborom Martinisom radio 2002./03. Tu sam najprije bio oduševljen finim senzibilitetom tada još neformalne grupacije djevojaka u kojoj je participirala i Ana Vicković. Jedan od zadataka bio je fotografiranje segmenta urbanog življenja i komunikacije u gradu (Zagrebu) koji su cure obavile s iznimnim osjećajem za detalje.
Potom su Dora i Tina pomalo postale bilić_müller bez Ane, a naš je sljedeći projekt bio poslije nagrađena knjiga ‘Zagreb, modernost i grad’. Potom projekt vizualnog identiteta tada nove gradske televizije Z1, nikad realiziran do kraja, pa je slijedio katalog ‘Rubne posebnosti’ za Kolekciju Marinko Sudac, potom još uvijek neobjavljena knjiga ‘Savska 25, arheologija modernosti u prostoru Studentskog centra’ i, naposljetku, monografija ‘Srnec, prisutna odsutnost’. Nije malo, no u međuvremenu je studio bilić_müller počeo dobivati sve više projekata, postao ozbiljan čimbenik na hrvatskoj dizajnerskoj sceni, što je i potvrđeno nizom nagrada i priznanja, uključivši i nagradu za najbolji grafički dizajn koju im je Hrvatsko dizajnersko društvo dodijelilo 2006.
Prije sam posve namjerno i svjesno napisao ‘projekata’ umjesto ‘poslova’ jer njih dvije nikada, zapravo, ne rade puki posao, nego svaki zadatak shvaćaju kao projekt koji treba razviti maksimalno, od ideje do implementacije. Studio bilić_müller je, mislim da bi to moglo biti najpreciznije određenje, žanrovski najbliži maloserijskoj proizvodnji komunikacije, bez obzira što im se projekti nerijetko realiziraju u velikim serijama. Ali ne, one ne rade u domeni ilustriranja marketinških poruka, nikada nisu, a najvjerojatnije i neće. Naprosto ih to ne zanima. Ono što im je u fokusu jest analitika zadatka i stvaranje okolnosti kako bi informacijski proces tekao u skladu s očekivanjima naručitelja, ali i njihovom osebujnom interpretacijom i doživljajem stvarnosti.
Dva su ključna aspekta njihova rada: intermedijalnost svrhovite i simboličke funkcionalnosti, odnosno objekta i značenja, te interakcijski pristup zasnivanju komunikacijskog procesa. To se posebno dobro vidi u jednom segmentu njihovih projekata, onome namijenjenom muzejima i galerijama. Tradicijski pristup ‘postava’ izložbe u smislu rasporeda građe iz depoa ili arhiva u izložbenoj domeni njih dvije uvijek žele nadići i nadograditi. Kako to rade? Prvo, uvijek postoji dubinska veza između postava i kataloga, kao u primjeru izložbe nakita Nenada Robana. Ta je veza supstancijalna, katalog je produžetak osnovne komunikacijske ideje postava. Drugo, ideju izložbe svode na elementarnu osnovicu kako bi posredovale ideju umjetnika i kustosa pa se služe različitim metodama, produžuju postav izvan zgrade u urbani kontekst (Enigma objekta), naglašavaju same elemente umjetničkih intervencija (Cinemaniac), katalogom u koji je moguće zaviriti kao u objekt duhovito podcrtavaju smisao izložbe (Danijel Serdarev) ili, naprosto, pokušavaju ući u odmjeravanje s prostorom izborom neuobičajenih materijala za postav (Iskorak Vladimira Turine).
A bogme kada i ne rade cjeloviti postav, itekako doprinesu identitetu izložbe stvarajući, primjerice, metar kao katalog (izložba Odijelo kao tijelo) ili uključujući servisne prostore toaleta u domenu interakcije posjetitelja s umjetničkim idejama, kao u projektu WC lektira za Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu.
Uvijek je u kreativnoj proizvodnji studija bilić_müller riječ o interpretaciji, odnosno ponudi drukčijeg horizonta gledanja na temu stalnim povezivanjem 2D i 3D objekata, kao i stalnim poticanjem na interakciju gledatelja i gledanog, a ponekad i opipljivog.
Pa ima li onda logičnije ekstenzije njihova djelovanja nego u domenu koja je u stalnoj interakciji s tjelesnim, u područje odijevanja i odjeće. Nekoliko njihovih projekata rađenih za potrebe drugih autora ili pak za vlastitu komunikaciju s javnošću nude sličan stav – stvaranje jednostavne osnove za su-djelovanje, za neuvjetovanu komunikaciju koja ovisi o osobitoj slučajnosti, upravo o osobnosti. Ingeniozna ideja s otiskivanjem pečata, starih birokratskih sredstava potvrđivanja identiteta, više je puta korištena u njihovim projektima, iako na donekle različite načine. Bazična zamisao da svatko može kreirati vlastitu strukturu otiska, kao suprotnost administrativnom ujednačavanju, doživjela je čak i takav razvoj da u interakciji s kreatoricom Natašom Jeletić, studio bilić_müller stvara uzorak za odjevne predmete. Tako i njih dvije, koje su već prije dosta godina postale jedno, komuniciraju djeliće vlastite osobnosti unutar zajedničkog.
Ali zašto onaj cappuccino i Claudio Baglioni? Pa samo stoga jer sentimenti prorade uvijek kada razmišljam o toliko duboko promišljenoj i proživljenoj komunikaciji, kako to i jest svojstveno mediteranskom životu koji je pun emocija. Ona donja crta u njihovom zajedničkom identitetu zapravo označava granicu između racionalnog i emocionalnog, koju stalno preskaču, u oba smjera, iako to neće lako priznati.